INTERDISCIPLINARNA ANTROPOLOŠKA, EPIDEMIOLOŠKA I MOLEKULARNO-GENETIČKA ISTRAŽIVANJA ROMA U HRVATSKOJ

Institut za antropologiju

O ROMIMA

Romi su narod bez vlastite države prisutan kao transnacionalna manjina u brojnim zemljama svijeta. Porijeklom su iz Indije, a u Europu su došli oko 11. stoljeća nakon dugih migracijskih kretanja kroz središnju Aziju (Fraser 1992). Tijekom tih putovanja sačuvali su svoju kulturu i u velikoj mjeri ostali socio-kulturno, a slijedom toga i genetički, izolirani od okolnih većinskih populacija. Danas čine mozaik sazdan od mnogobrojnih romskih grupa koje se razlikuju po svojim socio-kulturnim obilježjima, u prvome redu jezicima kojima govore i pripadnosti religijama  kao i zemljopisnim područjima u kojima danas žive (Kalaydjieva i sur. 2005).

Da bi se moglo objasniti postojanje genetičkih razlika među mnogobrojnim romskim grupamakoje su utvrđene najnovijim molekularno genetičkim metodama, izuzetno je važno poznavati povijesne prilike koje su ih dovele u Europu, kao i društveni ustroj koji ih je održao u izolaciji.

Povijesna obilježja
Genetička obilježja
Demografska obilježja
Socio-kulturna obilježja
Lingvistička obilježja

POVIJESNA OBILJEŽJA – PORIJEKLO I MIGRACIJE ROMA

Iako su Romi dugo vremena bili prisutni na tlu Europe, o njihovom porijeklu znalo se malo, a i ta saznanja uglavnom su bila pogrešna kao primjerice zabluda da potječu iz Egipta zbog čega su ih često nazivali Egipćanima odakle potječe i engleski naziv „Gypsy“ odnosno španjolski gitano (Fraser 1992). Tek u 18. stoljeću pojavile su se prve pretpostavke da potječu iz Indije i to na temelju lingvističkih istraživanja jezika romani chib. U svom djelu „Zigeuner in Ungaren(…)“ objavljenom 1775. godine Samuel Augustini ab Hortis bilježi priču o kalvinističkom svećeniku Štefan Valiju iz Češke koji je povezao jezik čeških Roma sa sanskrtom na temelju čega je pretpostavio je da njihova pradomovina Indija, a do istog zaključka došao je i Johann Christian Christoph Rüdiger 1782. godine u djelu „Von der Sprache und Herkunft der Zigeuner aus Indien“ (Rombase 2004). Te pretpostavke dodatno je razradio i znanstvenik Heinrich Moritz Gotlieb Grellmann 1783. godine u svom djelu „Die Zigeuner“ i u svojoj doktorskoj disertaciji u kojoj istražuje porijeklo i prvo pojavljivanje Roma u Europi objavljenoj 1807. godine. Nakon ovih prvih spoznaja o pradomovini Roma, Francz von Miklosich je analizirajući posuđenice u romskom jeziku 1873. godine rekonstruirao i migracijske putove Roma prije i nakon njihovog dolaska u Europu (Slika 1) (Rombase 2004, Martinović Klarić 2009).

Ta prva lingvistička istraživanja, zaslužna su za znanstvenu hipotezu o indijskom porijeklu Roma (Fraser 1992, Liégeois 1994) i prvu rekonstrukciju njihovih migracijskih puteva, a naknadno je potvrđena i istraživanjima mnogih povjesničara (te danas potkrijepljena genetičkim dokazima). No povjesničari koji su istraživali povijest Roma nisu imali lak posao s obzirom na činjenicu da Romi nemaju vlastitu pisanu povijest (Kalaydjieva i sur. 2001a) te svi zapisi o njihovoj prošlosti potječu iz zapisa čiji autori pripadaju neromskim populacijama.

No bez obzira na izvore podataka o Romima povijesna i lingvistička istraživanja smjestila su izvornu romsku populaciju u Indiju (Liégeois 1989, Fraser 1992, Fraser 1998, Kendrick i Puxon 1998, Liégeois 1994) i to u područje sjeverozapadne indijske pokrajine Dardistan i Kafiristan (Bartosz 1994, Hrvatić i Ivančić 2000).

Rana povijest Roma, ona do 14. st., uglavnom je nejasna, a uzroci i vremenski okvir njihovog iseljavanja iz pradomovine do danas ostaju u domeni nagađanja.

Prema antropologu V. Bhalli sa Sveučilišta u Punjabu, za početak romskih migracijskih kretanja i napuštanje svoje pradomovine krive su strane vojne invazije ali i unutarnji socijalni sustav kasti (Hrvatić i Ivančić 2000) s čime se danas slaže i većina znanstvenika. Zanimljivo je da se slični razlozi navode i u legendama zabilježenim u romskom narodu vezanim za njihovo indijsko porijeklo (Đurić 1988, Hrvatić i Ivančić 2000).

Migracijska kretanja iz Indije u Europu odigrala su se u nekoliko velikih migracijskih valova u razdoblju između 9. i 14. stoljeća. Prve skupine ljudi koje bi mogle biti izvorne romske grupe krenule su preko Afganistana i u 9. stoljeću došle u Perziju. Njihov dolazak zabilježen je tek naknadno u nekoliko pisanih dokumenata, primjerice perzijski pjesnik Ferdousi 1011. godine u „Knjizi kraljeva“ (فردوسی, “Shah nameh”) opisuje da je šah Bahram–Gur oko 420. godine pozvao 12 000 glazbenika Lura (pretpostavljenih izvornih Roma) kako bi zabavljali njegov narod (Jovanović 1993, Hrvatić i Ivančić 2000), a slične priče zabilježili su i perzijski povjesničar Hamza Isfahani 961. godine te arapski povjesničar Al-Talibi u djelu “History of Persian Kings” 1020. godine (Rombase 2004). Nakon Perzije Romi nastavljaju migrirati sve do obala Kaspijskog jezera odakle se ove prvobitne grupe dijele u dvije velike skupine, sjevernu i južnu. Sjeverna je krenula prema Armeniji (kasnije Rusiji), a južna uz tokove rijeka Eufrat i Tigris na Bliski istok do Sirije i Egipta (Fraser 1992, Marushiakova i Popov 1997). Manji dio južne skupine se odvojio i krenuo sjeverozapadnom Afrikom preko Gibraltara u Španjolsku – Gitani (Hrvatić i Ivančić 2000) dok najmnogobrojnija grupa Roma prolazi kroz Anatoliju te prelaskom Bospora dolazi na Balkan tj. na Europsko tlo u vremenu između 11. i 12. stoljeća (Clebert 1967, Hrvatić i Ivančić 2000). Prvi zapisi o godini pojavljivanja Roma na tlu pojedinih zemalja prikazani su u Tablici 1, no valja imati na umu da su Romi na te prostore zasigurno stigli i prije nego li se počinju spominjati u pisanim dokumentima. Do kraja 16. stoljeća Romi su se proširili po svim dijelovima Europe.

Tablica 1.

   Zemlja    Godina
   Indija    početak
   Perzija    900.
  Konstantinopol    1068.
   Anatolija    1100.
   Kreta    1322.
   Krf    1346.
   Srbija    1348.
   Dubrovnik    1362.
   Moldavija    1370.
   Hrvatska    1378.
   Vlaška    1385.
   Češka    1399.
   Basel    1414.
   Braşov    1415.
   Strasbourg    1418.
   Njemačka    1420.
   Pariz    1421.
   Bologna    1422.
   Rim    1423.
   Barcelona    1425.
   Wales    1448.
   Engleska    1501.
   Škotska    1505.
   Poljska    1509.
   Rusija    1510.
   Baltik    1512.
   Norveška    1544.
   Finska    1597.

GODINA PRVIH PISANIH ZAPISA O ROMIMA U RAZNIM DOKUMENTIMA POJEDINIH DRŽAVA EUROPE I AZIJE.

Po dolasku u Europu, najveći dio Roma nastaniose na području Balkana gdje žive i danas, drugi dio romske populacije nastavio je migrirati prema zapadnoj i sjevernoj Europi, a treći dio prešao je Dunav i naselio vlaške pokrajine Vlašku, Moldaviju i Transilvaniju (današnju Rumunjsku) gdje su bili porobljeni (Marushiakova i Popov 2001). Ropstvo je trajalo narednih 500 godina i Rome koji dijele ovaj dio zajedničke prošlosti danas nazivamo „vlaški Romi“. Ropstvo je ukinuto 1856. godine nakon čega slijedi nekoliko migracijskih valova Roma s tog područja kada se skupine vlaških Roma počinju iseljavati iz bivših rumunjskih kneževina odlazeći uglavnom prema zapadu (Hancock 1987, Fraser 1992, Iovita i Schurr 2004, Liégeois 1994). Tim migracijama u Hrvatsku su se doselili Romi Bajaši koji govore arhaičnim rumunjskim jezikom budući da tijekom ropstva nisu smjeli koristiti vlastiti, romski jezik (Achim 2004, Hrvatić 2004). Bajaši su se većinom naselili uz obale velikih rijeka. Mnoge od tih romskih skupina naselile su se diljem Europe (Marushiakova i sur. 2001.) dok je jedan dio populacije u novije vrijeme otišao i u prekooceanske zemlje (SAD, Kanadu i dr.). Ovo dugotrajno razdoblje ropstva imalo je značajan utjecaj na društveni ustroj vlaških Roma jer se tijekom tog razdoblja nekoć homogena populacija raspala na mnogo manjih podgrupa koje su se s vremenom počele međusobno razlikovati po načinu života i običajima. Promjene u društvenom ustroju praćene izrazitom endogamijom naposljetku su dovele do promjena u njihovoj genetičkoj strukturi te kao posljedica toga današnje grupe vlaških Roma imaju znatno različit genetički ustroj (Chaix i sur. 2004).

Treći migracijski val Roma odvijao se tijekom 20. stoljeća, a uzrokovan je ponajviše nepovoljnim ekonomskim razlozima. Naime, nakon drugog svjetskog rata dolazi do iseljavanja europskog stanovništva, pa tako i Roma u Ameriku u potrazi za boljim životom. Ovakva, ekonomskim razlozima uvjetovana iseljavanja, dogodila su se i u 90-tim godinama prošlog stoljeća tijekom ratnih sukoba na balkanskom području kada su i mnogobrojni Romi iselili u zemlje zapadne Europe i Ameriku (Marushiakova i Popov 2001, Reyniers 1995).

VELIČINA ROMSKE POPULACIJE

Danas se procjenjuje da u svijetu živi oko 15 milijuna Roma od čega se najveći broj nalazi u Europi (12 milijuna), točnije u jugoistočnoj Europi. Najviše Roma živi u Rumunjskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Srbiji, Francuskoj, Češkoj, Makedoniji, Grčkoj, Italiji, Njemačkoj i Velikoj Britaniji, dok su prema postotku zastupljenosti u odnosu na većinsku populaciju najzastupljeniji u sljedećim državama: Makedonija, Bugarska, Slovačka, Rumunjska, Madžarska, Srbija, Turska, Albanija, Crna gora, Moldavija, Grčka, Kosovo, Češka, Španjolska i Bosna i Hercegovina.

Često puta postoji veliko neslaganje između službenih brojki i procjene stvarnog broja romskog stanovništva u nekoj državi. Razlog tome je etnomimikrija, pojava da Romi često negiraju pripadnost svom narodu na popisima stanovništva zbog bojazni od diskriminacije ili progona. U zadnje vrijeme, zbog podizanja svijesti o problemima diskriminacije i mjerama za bolje uključivanje Roma u društvo, to neslaganje između službenih i stvarnih podataka se sve više smanjuje.

∗    UNDP 2005).

U Republici Hrvatskoj najviše Roma prisutno je u Međimurskoj, Osječko-Baranjskoj, Brodsko-Posavskoj, Primorsko-Goranskoj županiji te u Gradu Zagrebu.

SOCIO-KULTUROŠKA OBILJEŽJA ROMSKE POPULACIJE

Osim znanstvenika lingvističara i povjesničara, sličnost Roma s indijskim narodima uočili su i etnolozi i antropolozi koji su istraživali društvena obilježja brojnih romskih skupina. Društvena organizacija Roma slična je jatima u Indiji. Osnovna jedinica romskog društva je grupa. Svaka grupa određena je vlastitom tradicijom, običajima, jezikom/dijalektom, religijom i zanimanjima, a često ima i vlastita samoupravna tijela (Fraser 1992, Reyniers 1995). Mnogobrojne grupe su međusobno odvojene pravilima endogamije, pojave koja podrazumijeva nalaženje partnera isključivo unutar pripadnika vlastite grupe. Pojedinačne grupe mogu se svrstati u metagrupe – npr. Sinti u Njemačkoj, Kaló u Španjolskoj, Ciganos u Portugalu, Manouches u Francuskoj, Romanichals u Velikoj Britaniji (Kalaydjieva i sur. 2001b). Najveća raznolikost među romskim grupama je na Balkanu gdje primjerice samo u Bugarskoj postoji preko 50 različitih romskih grupa(Marushiakova i Popov 1997).

Tijekom svoje prošlosti Romi su uglavnom živjeli kao nomadi seleći se u karavanama od mjesta do mjesta. Izuzetak je bio tijekom ropstva u Rumunjskoj kad je najveći broj Roma bio prisiljen na sjedilački život jer su kao robovi pripadali ili nekom samostanu ili mjestu te im je stoga kretanje bilo onemogućeno tj. zabranjeno. Jedan dio Roma pripadao je vladaru te se je smio kretati no isključivo unutar granica kneževina sa čijeg područja nije smio izaći (Rombase 2004, Fraser 1992).

Nomadski život uvelike je pridonio očuvanju kulturnog identiteta romskih grupa i odvojenosti od okolnog većinskog stanovništva. Tijekom povijesti bilo je pokušaja da se Rome prisili na sjedilački način života (npr. u Austro-Ugarskoj pod vladavinom Marije Terezije i Josipa II. i Španjolskoj pod vladavinom kralja Karla III.) no oni nisu bili posve uspješni te se nomadski način života uspio održati sve do današnjih dana. Ipak, u zadnjih pola stoljeća Romi sve više prelaze na sjedilački način života. Prema istraživanju Državnog zavoda za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži iz 2002. godine, 51% Roma u Hrvatskoj je „starosjedilačko“, 17% romskog stanovništva se selilo unutar Hrvatske a ostali su doseljenici. Terenska istraživanja Instituta za antropologiju od 2005. godine do danas pokazala su da su te brojke danas još i veće – naime, čak 88,8% ispitanih Roma rođeno je u mjestu gdje živi i danas, kao i 69,4% njihovih roditelja (Škarić-Jurić i sur. 2007). Doseljeni Romi dolaze uglavnom iz područja bivše Jugoslavije, posebice Bosne i Hercegovine, Srbije i Kosova.

Uz Rome su vezana i tradicionalna zanimanja kojima su se najčešće bavili u prošlosti. Postoje 3 kategorije u koje se ta zanimanja mogu svrstati: 1. zanatska zanimanja 2. trgovina, 3. ples i glazba, gatanje. U 20. stoljeću uslijed razvoja novih tehnologija potreba za mnogima od tih zanimanja se izgubila te brojni Romi gube izvor prihoda a time i identitet koji je snažno vezan uz posao kojim se bave. Grupe su naime često, između ostalog, određene i zanimanjem koje obavljaju što se očituje i u njihovom nazivu (npr. Bajaši – rudari koji su vadili zlato iz rudnika koji se nazivaju băi, po čemu su i dobili naziv) (Sikimić 2005, Martinović Klarić 2009, Radosavljević 2010). Ipak, prilagodljivost novim okolnostima koju su Romi tijekom povijesti često iskazivali, okrenula ih je novim izvorima prihoda i zanimanjima kao što su npr. sakupljanje i prodaja otpadnog materijala (Škarić-Jurić i sur. 2007).

ROMI U HRVATSKOJ

Romi se u povijesnim spisima na našem području spominju od 14. stoljeća. Na tlu Hrvatske prvi puta su zabilježeni u Dubrovniku 1362. godine, a već 1373. postoji zapis i o njihovom boravku na području grada Zagreba. U Međimurju postoje zapisi iz 17. stoljeća koji govore o prisutnosti Roma na tom području.

Romske grupe prisutne na tlu Hrvatske pripadaju dvjema osnovnim skupinama Roma koje se prema seobenim obrascima te dijalektima romskog i/ili rumunjskog jezika koji govore dijele na vlaške (npr. Bajaši, Lovari, Čurari, Kalderaši i dr.) i balkanske Rome (npr. Kaloperi, Čergaši i dr.).

Vlaški Romi je naziv koji obuhvaća grupe koje dijele zajedničko razdoblje ropstva kojemu su bile podvrgnute u bivšim rumunjskim kneževinama Vlaškoj, Transilvaniji i Moldaviji tijekom svoje povijesti. Od vlaških grupa u Hrvatskoj su najzastupljeniji Bajaši, koji su tijekom ropstva izgubili vlastiti jezik te danas govore arhaičnim starorumunjskim jezikom koji se naziva ljimba d’bjaš. Lingvistička istraživanja pokazala su da u Hrvatskoj postoje tri različita dijalekta bajaškog jezika: erdeljski, baranjski muntenski i ludarski muntenski (Radosavljević 2010). Bajaši iz Međimurja predstavnici su erdeljskog dijalekta a oni iz Baranje govore baranjski muntenski. Ludarski muntenski govore pak Romi koji žive na području Siska, Kutine i Slavonskog Broda. Morfološka i fonološka istraživanja ovih dijalekata pokazala su da su baranjski i ludarski muntenski međusobno slični, dok se erdeljski dijalekt od njih značajno razlikuje (Radosavljević 2010). Ovim istraživanjem obuhvaćeni su bajaški govornici erdeljskog i baranjskog muntenskog dijalekta, dok govornici ludarskog muntenskog nisu zastupljeni.

Prve veće skupine vlaških Roma dolaze u Hrvatsku već u 17. stoljeću (tijekom okupacije Vlaške za vrijeme austro-ugarskih ratova) i naseljavaju se uz nizine velikih rijeka Save, Drave i Dunava. Bave se obradom drveta a nazivaju se Koritari. Potomci ovih skupina govore staro-vlaškim dijalektima romskog jezika. Nakon tog početnog vala, naredne velike skupine vlaških Roma (među njima i Bajaši) dolaze na područje Hrvatske nakon potpunog ukinuća ropstva u Rumunjskoj 1856. godine. Jedan dio njihovih potomaka govori novo-vlaške dijalekte romskog jezika dok je drugi dio u potpunosti izgubio romski jezik te danas govori arhaičnim dijalektom starorumunjskog jezika (Kalaydjieva i sur. 2005).

Osim Roma Bajaša, na području Hrvatske žive i ostale romske skupine koje zajedno nazivamo balkanski Romi, a potječu od prvotnih doseljenika na Balkan koji su se naselili unutar granica Otomanskog carstva u otprilike 11. stoljeću (Fraser 1992, Marushiakova i Popov 1997, Kalaydjieva i sur. 2005). Ove skupine razlikuju se od bajaških prema jeziku i migracijskoj prošlosti. Govore balkanskim dijalektima romskog jezika romani chib i ne dijele razdoblje ropstva s vlaškim romskim skupinama. Neke od prisutnih grupa na ovim prostorima su Lovari, Čergaši, Kaloperi, i dr.

DOSADAŠNJE GENETIČKE SPOZNAJE

Romi su relativno kasno postali zanimljivi genetičarima kao predmet znanstvenih preispitivanja, a ta prva istraživanja bila su usredotočena na pronalazak odgovora na tri najvažnija pitanja vezana uz njih: sličnost između Roma i Indijaca (njihovih pretpostavljenih predaka), povezanost s europskim većinskim populacijama te odnose između romskih grupa iz različitih zemalja Europe (Kalaydjieva i sur. 2001a, Kalaydjieva i sur. 2001b). Prva populacijska serogenetička istraživanja rađena su na serumskim proteinima i krvnim grupama sredinom prošlog stoljeća (npr. Beckman 1965, Galikova 1969) no u to doba nisu posebno uzimala u obzir socio-kulturna i migracijska obilježja romskih grupa te samim time nisu mogla pružiti detaljniju genetičku sliku cjelokupnog romskog naroda. Novija genetička istraživanja uzimaju u obzir značajke pojedinih grupa te je i osnovna jedinica u njihovim ispitivanjima upravo (romska) grupa. Brojna istraživanja objavljena do danas su pokazala da se migracijski obrasci i mnoge epizode demografske prošlosti, kao i višestoljetno ropstvo u bivšim rumunjskim pokrajinama, mogu jasno vidjeti u „genetičkom profilu“ romskog naroda (npr. Kalaydjieva i sur. 2001).

Najnovija era genetičkih istraživanja obuhvatila je analize uniparentalnih biljega (mitohondrijske DNA i kromosoma Y) kao i različitih lokusa na autosomnim kromosomima. Spoznaje proizašle iz tih studija potvrdile su 200 godina staru pretpostavku lingvističara (Liégeois 1989, Fraser 1998, Kendrick i Puxon 1998) da unatoč mnogobrojnosti i raznolikosti romskih grupa, sve one potječu od izvorne indijske populacije (Gresham i sur. 2001, Morar i sur. 2004, Malyarchuk i sur. 2006, Kalaydjieva i sur. 2005, Mendizabal i sur. 2012) koju najnovija istraživanja kromosoma Y (Rai i sur. 2012) i cijelog genoma (Moorjani i sur. 2013) smještaju u područje sjeverozapadne Indije, upravo kao i prva lingvistička i povijesna istraživanja.

Osim toga, genetička istraživanja dala su i bolji uvid u odnose romskih populacija s okolnim većinskim populacijama. Uglavnom se pokazalo da su Romi, unatoč određenom stupnju miješanja s okolnim većinskim stanovništvom, ipak u najvećoj mjeri uspjeli sačuvati svoju genetičku (kao i socio-kulturnu) izoliranost od većinskih populacija. Npr. u Hrvatskoj čak 50,3% Roma muškaraca nosi haplotipove kromosoma Y koji upućuju na njihovo indijsko porijeklo (Martinović Klarić i sur. 2008) dok 26,5% i žena i muškaraca Roma nosi mitohondrijsku haplogrupu M koja je specifična za indijski potkontinent (Peričić Salihović i sur. 2011), a slični rezultati dobiveni su i u drugim europskim državama (Mendizabal i sur. 2011, Gusmao i sur. 2008). Genetički ustroj romskih grupa prisutnih danas u Europi pokazao je i relativnu homogenost cjelokupne romske populacije koja se očitava u rijetkim mendelskim bolestima, u čijoj je podlozi uglavnom jedna privatna mutacija (Morar i sur. 2004). Homogena genetička struktura je rezultat djelovanja genskog pomaka, ograničenog toka gena iz okolnih većinskih populacija te učinka utemeljitelja pri nastajanju novih romskih grupa što dovodi do nastanka izolata unutar izolata i nakupljanja mutacija koje su dovele do pojave specifičnih nasljednih bolesti (Kalaydjieva i sur. 2001b). No unatoč homogenosti na razini cjelokupne romske populacije, među različitim grupama postoji jasno izražena diferenciranost (Gresham i sur. 2001, Chaix i sur. 2004, Kalaydjieva i sur. 2005). Usporedba više autosomnih lokusa ukazala je na unutarnju različitost romskog naroda koji je daleko više heterogeniji od autohtonih europskih populacija (Kalaydjieva i sur. 2001a, Chaix i sur. 2004). Još jedna od spoznaja u koju nam je genetika pružila bolji uvid je i stupanj razmnožavanja u srodstvu (engl. inbreeding) koji se pokazao dosta velikim u odnosu na druge populacije (Malyarchuk i sur. 2006).

Osim toga, nedavna istraživanja mitohondrijske DNA nekih od europskih romskih grupa jasno su ukazala na različite migracijske puteve i obrasce pojedinih romskih skupina, konkretno na odvajanje vlaških od balkanskih i zapadno-europskih Roma koji su stigli u Europu za vrijeme prvog seobenog vala (Mendizabal i sur. 2011, Peričić Salihović i sur. 2011). Slični rezultati dobiveni su i istraživanjima autosomnih kromosoma (Novokmet i Pavčec 2007, Gusmão i sur. 2010) i mikrosatelita kromosoma Y (Novokmet i Pavčec 2007, Gusmão i sur. 2008, Martinović Klarić i sur. 2008, Rai i sur. 2012). Istraživanja monogenskih bolesti specifičnih za romske populacije (Kalaydjieva i sur. 1996, Piccolo i sur. 1996, Abicht i sur. 1999) utvrdila su da se ti migracijski obrasci odražavaju i u raspodjeli mutacija i različitim stopama učestalosti nosioca u pojedinim romskim populacijama (Morar i sur. 2004).

Uz sve navedene spoznaje, ograničena varijabilnost majčinskih i očinskih nasljednih linija ukazuje na to da su današnji Romi potekli od malog broja utemeljitelja koji su se odvojili od izvorišne populacije u Indiji (Kalaydjieva i Morar 2003) te se kasnije još i dodatno rascjepkali na mnogo različitih podgrupa koje su se počele međusobno razlikovati (Kalaydjieva i sur. 2005). Upravo je stoga u genetičkom profilu pojedinih grupa danas moguće uočiti procese poput učinka utemeljitelja, učinka uskog grla i djelovanja genetičkog pomaka nastalog uslijed smanjenja populacije.

    LITERATURA

  • Achim V (2004) The Roma in Romanian history. Budapest: Central European University Press.
  • Bartosz A (1994) Nie boj sie cygana, Sejny, Pogranicze.
  • Beckman LA, Takman H, Arfords KE (1965) Distribution of blood and serum groups in a Swedish gypsy population. Acta Genetica (Basel) 15:134-139.
  • Chaix R, Austerlitz F, Morar B, Kalaydjieva L, Heyer E (2004) Vlax Roma history: what do coalescent-based methods tell us?. Eur J Hum Genet 12:285–292.
  • Clébert JP (1967). Cigani. Zagreb: Stvarnost.
  • Đurić R (1988) Cigani sveta. Beograd: Jugoslovenska revija.
  • Fraser A (1992) The Gypsies. Oxford: Blackwell Publishers.
  • Fraser A (1998) História do Povo Cigano. Tradução de Costa T. Editorial Teorema, LDA.
  • Galikova J, Vilimova M, Ferak V, Mayerova A (1969) Haptoglobin types in Gypsies from Slovakia (Czechoslovakia). Hum Hered 19:480-485.
  • Gresham D, Morar B, Underhill PA (2001) Origins and divergence of the Roma (Gypsies). Am J Hum Genet. 69:1314-1331.
  • Gusmão A, Gusmão L, Gomes V, Alves C, Calafell F, Amorim A, Prata MJ (2008) A perspective on the history of the Iberian gypsies provided by phylogeographic analysis of Y-chromosome lineages. Ann Hum Genet 72:215–227.
  • Gusmão A, Valente C, Gomes V, Alves C, Amorium A, Prata MJ, Gusmão L (2010) A genetic historical sketch of European Gypsies: The perspective from autosomal markers. Am. J. Phis. Anthropol. 141:507-514.
  • Hancock I (1987) The Pariah syndrome: an account of Gypsy slavery and persecution. Ann Arbor MI: Karoma Publishers.
  • Hrvatić N (2004) Romi u Hrvatskoj: od migracija do interkulturalnih odnosa. Migracijske i etničke teme 20 (4): 367–385.
  • Hrvatić N i Ivančić S (2000) Povijesno-socijalna obilježja Roma u Hrvatskoj, Društvena istraživanja, Zagreb, 9;2-3(46-47): 251–266.
  • Iovita RP i Schurr TG (2004) Reconstructing the Origins and Migrations of Diasporic Populations: The Case of the European Gypsies. American Anthropologist 106: 267–281.
  • Jovanović I (1993) Aus unserer Geschichte, Romano centro, Wien, 2: 12–13.
  • Kalaydjieva L, Calafell F, Jobling MA, Angelicheva D, de Knijff P, Rosser ZH, Hurles ME, Underhill P, Tournev I, Marushiakova E, Popov V (2001a) Patterns of inter- and intragroup genetic diversity in the Vlax Roma as revealed by Y chromosome and mitochondrial DNA lineages. Eur J Hum Genet 9:97–104.
  • Kalaydjieva L, Gresham D, Calafell F (2001b) Genetic studies of the Roma (Gypsies): a review. BMC Med Genet 2:5.
  • Kalaydjieva L i Morar B (2003) Roma (Gypsies): genetic studies. U: Cooper DN, (ur.). Nature encyclopedia of the human genome. Volume 5. London: Nature Publishing Group; 160–165.
  • Kalaydjieva L, Morar B, Chaix R, Tang H (2005) A newly discovered founder population: the Roma/Gypsies. BioEssays 27(10):1084–1094
  • Liégeois JP (1994) Roma, Gypsies, Travellers. Strasbourg: Council of Europe.
  • Malyarchuk BA, Grzybowski T, Derenko MV, Czarny J, Miscicka-Sliwka D (2006) Mitochondrial DNA Diversity in the Polish Roma. Ann Hum Genet 70:195–206.
  • Martinović Klarić I (2009) Kromosom Y i potraga za novom domovinom. Sveučilišna knjižara.
  • Martinović Klarić I, Peričić Salihović M, Barać Lauc L, Zhivotovsky LA, Rootsi S, Janićijević B (2008) Dissecting the molecular architecture and origin of Bayash Romani patrilineages: genetic influence from South Asia and the Balkans. Am J Phys Anthropol 138:333–342
  • Marushiakova E, Popov V (1997) Gypsies (Roma) in Bulgaria. In Studien zur Tsiganologie und Folkloristik. Frankfurt am Main
  • Marushiakova E i Popov V (2001). Historical and Ethnographic Background. Gypsies, Roma, Sinti. U: Guy W (ur.) Between Past and Future: the Roma of Central and Eastern Europe. Hatfield: University of Hertfordshire Press
  • Mendizabal I, Calente C, Gusmaõ A, Alves C, Gomes V, Goios A, Parson W, Calafell F, Alvarez L, Amorim A, Gusmaõ L, Comas D, Prata JM (2011) Reconstructing the Indian origin and dispersal of the European Roma: a maternal genetic perspective. PLoS ONE 6(1):e15988.
  • Mendizabal I, Lao O, Marigorta UM, Wollstein A, Gusmão L, Ferak V, Ioana M, Jordanova A, Kaneva R, Kouvatsi A, Kučinskas V, Makukh H, Metspalu A, Netea MG, de Pablo R, Pamjav H, Radojkovic D, Rolleston SJ, Sertic J, Macek M Jr, Comas D, Kayser M (2012) Reconstructing the population history of European Romani from genome-wide data. Curr Biol. 22(24):2342-9.
  • Morar B, Gresham D, Angelicheva D, Tournev I, Gooding R, Guergueltcheva V, Schmidt C, Abicht A, Lochmuller H, Tordai A, Kalmar L, Nagy M, Karcagi V, Jeanpierre M, Herczegfalvi A, Beeson D, Venkataraman V, Warwick Carter K, Reeve J, de Pablo R, Kucinskas V, Kalaydjieva L (2004) Mutation history of the Roma/Gypsies. Am J Hum Genet 75(4):596–609.
  • Novokmet N i Pavčec Z (2007) Genetic polymorphisms of 15 AmpFlSTR identifiler loci in Romani population from Northwestern Croatia. Forensic Sci Int 168 (2):43-46.
  • Peričić Salihović M, Barešić A, Martinović Klarić I, Cukrov S, Barać Lauc L, Janićijević B (2011) The Role of the Vlax Roma in Shaping the European Romani Maternal Genetic History. Am J Phys Anthropol 146:262–270.
  • Rai N, Chaubey G, Tamang R, Pathak AK, Singh VK, et al. (2012) The Phylogeography of Y-Chromosome Haplogroup H1a1a-M82 Reveals the Likely Indian Origin of the European Romani Populations. PLoS ONE 7(11): e48477
  • Reyniers A (1995) Gypsy populations and their movements within central and eastern Europe and towards some OECD countries. U: International migration and labour market policies: occasional papers, No 1. Organisation for Economic Co-operation and Development, Paris.
  • Sikimić B (2005) Banjaši u Srbiji. U: Sikimić B (ur.) Banjaši na Balkanu: Identiet etničke zajednice. Srpska akademija nauka i umetnosti, Balkanološki institut, Posebna izdanja 88, Beograd.
  • Škarić-Jurić T, Martinović Klarić I, Smolej Narančić N, Drmić S, Peričić Salihović M, Barać Lauc L, Miličić J, Barbalić M, Zajc M, Janićijević B (2007) Trapped between tradition and transition – anthropological and epidemiological cross-sectional study of Bayash Roma in Croatia. Croat Med J 48: 708–719.

Autor teksta: dr.sc. Ana Barešić (prilagođeno iz doktorske disertacije Barešić, Ana. Genetička struktura romskih populacija u Hrvatskoj: analiza kromosoma X.
Zagreb, Prirodoslovno-matematički fakultet)

INSTITUT ZA ANTROPOLOGIJU

Ljudevita Gaja 32
10000 Zagreb, Croatia, p.p. 290
Tel: (+385) 01 55 35 100
Fax: (+385) 01 55 35 105
www.inatro.hr

BAZA

Prijava/Registracija u bazu podataka

PRIJAVI SE